Piše: Dragan Krapović
Ono što u poslednjih nekoliko nedjelja dobija nezasluženo malu pažnju medija i ukupne javnosti u Crnoj Gori je Plan posebne namjene za obalno područje u Crnoj Gori. Nezasluženo, kažem, jer je riječ o sigurno najznačajnijem Planskom dokumentu u državi - neformalno, ali svakako suštinski. Takav je, nažalost, politički momenat u državi. Pregovara se o osnovu demokratije, temelju svakog demokratskog društva - slobodnim izborima. Doduše, neko pregovara, a neko ne. Uporedo sa tim pregovorima, Vlada Crne Gore predlaže zakone poput Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata, Zakona o Morskom dobru i Plan posebne namjene za obalno područje. U Predlogu zakona o planiranju prostora se predviđa da Prostorni plan donosi Parlament Crne Gore, Prostorne planove opština Skupština opštine, a Plan posebne namjene, poput ovoga, Vlada Crne Gore! Plan je zakon. Izvršna vlast da donosi zakon?! Pametnom dosta, namjera je jasna.
Tehnička vlada, koja je proizvod korupcije, pola godine do izbora predlaže strateške zakone i smjernice razvoja za sledećih petnaestak godina. Predlaže ih na usvajanje parlamentu koji je okrnjen, koji je ukaljan političkom korupcijom, u kojem se ne zna ko je većina a ko manjina, parlamentu koji je već usvojio Miločer. Samo po sebi dovoljan razlog da se to ostavi za neka bolja vremena, prije svega za novu vladu, novog ministra, novi parlament, nadajmo se sa legitimitetom i kredibilitetom. Ipak ne, to se sračunato i namjerno radi sada, jer su velike šanse da to ne uspiju da „oposle“ sjutra, poslije izbora, naravno ako budu slobodni izbori. Namjerno sada, kada još kao društvo, nažalost, nismo dovoljno emancipovani i nemamo adekvatan nivo svijesti i savjesti da planiramo za budućnost, za održivost, za našu djecu. Sad će svi da skoče i kažu da to nije tako, vi ne volite Crnu Goru, mi smo dostigli nivo kada možemo da sami da planiramo, sami da pregovaramo, sami da nalazimo rješenja. Neki će to reći zato što je istinski vole, pa zaslijepljeni tom ljubavlju ne vide svoje - naše pravo lice i subjektivni su. Drugi će to, opet, reći zato što vole sami sebe prije svega, i svoje džepove i zaslijepljeni su tom vrstom „crnogorske ljubavi“.
Imamo javne rasprave, poput one koju smo imali u Budvi prije nekoliko dana, na koje su obavezani zakonom, jer da nije tako ne bi ih ni bilo.
I tu nam kažu - sada morate ovo, treba da dođete do nekih 42.500 hiljade smještajnih jedinica u turizmu, nekih 125.000 ležaja. I to vam kaže neko ko dolazi iz susjedne države, inače direktnog konkurenta u turizmu, iz Evropske unije, iako podvlači da je samo formalno u EU, a da je u biti mnogo bliži nama nego njima, što je svakako istina. Kaže - požurite sada, jer kako se budete približavali EU to će biti sve teže. A ja baš volim Crnu Goru, i to toliko da želim da to radimo prije tada nego sada, zato što ćemo tada - za godinu, dvije ili pet - imati mnogo više mehanizama zaštite i prostora i osnovnih ljudskih prava.
Takođe, istina je da 50 % ukupnih planom predviđenih turističkih kapaciteta otpada na takozvano turističko stanovanje, a u prevodu na crnogorski to znači stanovi za tržište. I da je 30 %, a ne 50 %, mnogo je, katastrofa je. Istina je i da kompletan zamišljeni koncept mix-use rizorta, na ključnim lokacijama poput Velike plaže, Solane, Kraljičine plaže, Buljarice, Školja, Mrčevog polja, Porto Montenegra, Kumbora, neodrživ, nerealan i neprikladan za jednu malu mediteransku obalu, poput crnogorske. Pa nam onda kažu da planeri imaju obavezu da budu realni, ali kada uzmu u obzir ovo sve što sam naveo, ograde se time da moraju biti i optimistični.
Da ne bi bilo da samo optužujem njih, imamo i mi građani svoje krivice, naravno mnogo manje nego oni, ali imamo. Dupke puna sala amfiteatra u Budvi, nikad u istoriji javnih rasprava u Budvi nije bilo toliko interesovanje. Većina primjedbi, one koje u ministarstvu najviše vole, pojedinačne primjedbe, po prinicipu svako za svoju parcelu i za svoj interes. Ono što građani moraju da shvate je da će im možda takav pristup donijeti zadovoljenje njihovih ličnih interesa, ali njihova imovina, parcele nisu zasebna ostrva već dio cijeline, i da to što će nešto „završiti“, ucrtati, to će im donijeti ništa u suštini, jer kakva vajda od ucrtavanja ako ne valja kompletan koncept, ako ne valja čitava destinacija. Takođe, sramno je da na raspravi nema takozvanog u Budvi, predsjednika Opštine, predsjednika Skupštine Opštine, potpredsjednice Opštine, da su tu iz Agencije za planiranje, načelnica urbanizma, brojni odbornici većine, vlasnici hotela, eksperti, turistički radnici, predstavnici raznih političkih partija, koje se razmeću ljubavlju prema Budvi i Crnoj Gori - niko ni jednu jedinu riječ, niko. Čast naravno izuzecima, rijetkim.
To što oni predlažu, u jednom ogromnom, do sada neviđenom zahvatu Plana, imate svugdje u svijetu. Marine, golf tereni, ogromni hotelski rizorti, naftne i gas bušotine, energetski objekti. Ono čega nema mnogo po svijetu je priroda, nesputana, neukaljana. Ono čega nema je mala ekološka država u srcu Evrope, lako dostupna ako unaprijedimo saobraćaj, gdje se prostor i priroda, uz ljude najvažniji resurs koji imamo ne troši kao da nema sjutra, već se za sjutra planira. Ono što nema je država u kojoj je sve usmjereno da bude održivo, da obnavlja i unapređuje, da dodaje vrijednost, a ne da troši. Država u kojoj se planira natalitet, planira se prostor, planira se i ulaže sve u obrazovanje, u zdravstvo, u temelje svakog ozbiljnog, respekta vrijednog društva, u zdravo i obrazovano potomstvo koje će sigurno imati bolje ideje nego mi danas, a pogotovo bolje nego oni, primitivci, skorojevići. Ako ne potrošimo sve danas, oni će sjutra imati od čega i zbog čega da žive i rade.
Na kraju, ovo je takođe moj apel svima u Budvi, u Crnoj Gori, apel Ulcinju koji se jasno već odredio, Baru, Kotoru, Tivtu, Herceg Novom, apel ekspertima (ne komformistima), investitorima, NVO sektoru, profesorima, grupi KANA, arhitektima, inženjerima, doktorima, piscima, novinarima, političarima, pregovaračima pogotovo, da imaju ovo na umu kad pregovaraju, apel svima za stvaranje jedinstvenog fronta, svim građanima kojima je stalo do Crne Gore i budućnosti, do naše djece: NE DAJTE, SAD NE DAJTE. Poslije, ako im ovo prođe, ako postanu vlasnici primorja, vlasnici Crne Gore, tada će već biti kasno i neće biti bitno ni planiranje, ni slobodni izbori, ni bilo šta drugo.